Velika nagrada Japana je završila, ali knedla je još uvijek u grlu. Smrt Andrea de Cesarisa i nesreća Julesa Bianchija nijednog navijača nisu ostavili ravnodušnim, a svima su nam misli odletjele na jedno mjesto i jedan vikend. Imola, 1994.
Većina je nas stasala uz modernu Formulu 1. Pod pojmom ‘moderna’ mislim na razdoblje od druge polovice 90-ih, pa sve do danas. To je razdoblje Formule 1 prepuno promjena, posebice na polju sigurnosti bolida i staza. Ayrton Senna je bio i ostao simbol borbe za sigurnost i prava vozača. Tražio je asfaltirane izletne zone, tražio je veće i teže crash testove bolida, tražio je da vodstvo Formule 1 počne misliti na ono najvažnije – živote vozača.
Doista, kao da je sudbina htjela da najbolji i najveći vozač svih vremena svojom tragičnom smrću ukaže na goruće probleme i spasi mnoge poslije sebe.
Otkad god pratim ovaj sport nailazim na salve kritika. Schumacherova era je donijela najveći val kritičara, a potom i sve veća najezda novih i sigurnijih staza. Tu je također i pojačani utjecaj sudaca na razvoj utrke, Pirellijeve gume, KERS, DRS, te nama navijačima potpuno nerazumljiva aerodinamička evolucija bolida. FIA se sve to vrijeme pravdala da su promjene tu radi dobrobiti sporta i da će dogledno vrijeme pokazati da idu u pravom smjeru. Njihova se filozofija sastoji u tome da se poveća sigurnost, a pošto povećana sigurnost donosi i manju atraktivnost, potrebno je uvođenje raznih novotarija i tehnikalija. Mnogima je ta politika bila i ostala odbojna i nerazumljiva.
Došla je 2014. godina, mnogi su se nadali da će nova pravila i novi motori ispremiješati odnose snaga na gridu, te da će zaustaviti bilo čiju dominaciju. Bili su u krivu. Navijačka je populacija divljala diljem svijeta, izrazi bijesa, ljutnje i razočaranja nikada nisu bili veći.
I tako dolazimo do ovogodišnje Velike nagrade Japana. Počinje utrka, a ja već pjenim od bijesa gledajući safety car kako niže krugove. Volim kišne utrke, nisam ih se nagledao ove godine i u sebi psujem FIA-u i sve te protokole koji ne daju vozačima da se utrkuju zbog par kapi kiše… Utrka je naposljetku završila kako je završila, Jules je teško nastradao, a mi smo svi ostali u turobnom raspoloženju, s grčom u želucu. I u tim sam trenucima spoznao naše licemjerstvo.
Svih ovih godina mi navijači zazivamo slavna vremena, tražimo od današnjih mladića da se ugledaju na heroje iz prošlosti, da voze na rubu, granici života i smrti. Zahtijevamo da konstantno pritišću i da bezobrazno riskiraju svoje i tuđe živote u svrhu nenormalnih ciljeva. Jer, tako je to bilo u doba Laude, Piqueta, Prosta i Senne! Gotovo smo nemilosrdni u želji da nas ta dva sata nedjeljom što više zadovolje. Niti nam ne padaju na pamet svi oni koji su poginuli tih slavnih godina i koji su svojom žrtvom uzdizali ovaj sport. Veličamo Ayrtona, a gazimo njegovu najveću ostavštinu, ono za što je dao svoj život.
U nedjelju su pogriješili svi. FIA je na potpuno sulud način poništila sve ono što je godinama gradila, a sjećamo se i banalne odluke o neizlaženju safety cara nakon što je bolid Adriana Sutila ostao nasred startno ciljne ravnine na Velikoj nagradi Njemačke.
Pogriješili smo i mi. Od sporta i zabave smo stvorili kult, a u tom kultu je standard konstantna igra između života i smrti. Ne možemo samo upirati prstom u vodstvo Formule 1, jer smo mi i mediji također veliki čimbenik. Stavljamo ogromni pritisak na sve te hrabre mladiće koji su najbolji na svijetu, ali opet nedovoljno dobri za nas.
Možemo se prepirati oko svega, ali nemojmo oko pitanja života. Ako je ‘moderna’ Formula 1 sa svim svojim novim pravilima, stazama i ograničenjima spasila makar jedan život, onda je napravila jako puno.
“Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet.” Talmud
Frano Kiso
Comments are closed.