Red Bull nam je demonstrirao da dvostruka pobjeda ne mora značiti nužno ciku i veselje na zidovima boksova…
U današnjoj Formuli 1 smo praktički navikli primati sa svih strana stostruko PR-filtrirane izjave u kojima su svi uvijek presretni, zadovoljni, puni perspektive za sljedeću utrku i ostatak prvenstva, i slično ― a izuzetak obično nisu bili ni intervjui nakon utrke. Sve do, nakon dugog vremena, GP Malezije.
Za roditeljsku firmu (Red Bull kao proizvođač pića), kojoj je marketinška vrijednost ključni plus koji dobiva od svoje super-uspješne F1 operacije, dovesti se u situaciju u kojoj se uskoro nakon utrke malo tko više obazire na dvostruku pobjedu i osvojena vrijedna 43 konstruktorska boda, i svi pričaju u negativnom kontekstu o kontroverzi, je pucanj u nogu spektakularnih razmjera. Opisi Vettelovog poteza variraju od umjerenog “neslaganja” do oštre “izdaje”, ali nitko ne poriče, pa čak ni ekipa iz njegove garaže i zida boksova, da ovo nije bilo ono što očekuju od trostrukog svjetskog prvaka. Dugo nismo vidjeli toliko ukiseljena lica i fraze iz tog smjera.
Bez obzira kako se ova saga s Vettelom dalje zbivala (bilo javno, bilo interno što je vjerojatnije), ovo je otvorilo jednu interesantnu temu. Koliko su ovakve stvari efektne za publiku, i time neizravno za cijelo “poslovno zdravlje” Formule 1? Kako se postaviti oko momčadskih odredbi u ovakvim situacijama? Stvar vrlo ovisi o individualnom stavu. Netko Formulu 1 prije svega vidi kao timski sport, u kojem su ekipama konstruktorski naslovi važniji od vozačkih, koji se vide kao zgodan bonus. U takvom sklopu, riskiranje gubitka 43 boda kad su praktički raspoloživi na pladnju djeluje potpuno pogrešno, osobito u dugoročnom strateškom gledanju ciljeva.
S druge strane, možemo reći da su ovo najbolji vozači koji voze najbolja vozila koja ljudski um danas može smisliti, te da na njima mora biti fokus, ne na strateškom odlučivanju. Oni donose show (pa makar i ako je protiv generalnih ciljeva ekipe), pa prema tome i publiku, atrakciju i ostalo. Ovo je stav: ako negdje može doći do borbe između vozača, neka do nje i dođe, a ovakve intrige oko unutarmomčadskog rivalstva samo još dodatno dižu popularnost (što i jest slučaj). Naravno, postoji još i bezbrojna količina onih stavova “između”. Tu u osnovi govorimo o dva suprotna načina percepcije Formule 1 kao sporta, iako nema mnogo sumnje koja je grupa dominantna.
Sve je ovo, naravno, primjenjivo i na slučaju Mercedesa, iako je tamo Ross Brown nametnuo autoritet i nije bilo nekakvog kršenja dogovora. No slikovito i dalje ― naročito Rosbergovim navijačima ― pokazuje crne efekte komandiranja među vozačima (nečeg na što su Tifosi već odavno navikli, treba i to reći). Uvijek se vraćamo na isto pitanje ― želimo li gledati vozače kako se smatraju dijelom ekipe i slijede pravila koja je tim zadao, ili želimo da budu beskompromisni trkači, koje niti ekipne odredbe o čuvanju pozicije neće odgovoriti od toga da napadnu za pobjedu, pa i vlastitog timskog kolegu (ili ― njega osobito)?
Rezultat je onda ovakva pobjednička proslava s postoljem koje izgleda kao da se radi o dodjelama anti-nagrada za tri posljednje plasirana, umjesto tri najbrža. Popularno za novinske naslovnice i skupljanje publiciteta svih vrsta, ali i donekle trulo. No svakako imamo još jedan “parametar” za pratiti u nadolazećim utrkama.
Lako je sad biti general nakon bitke, ali Ferrarijeva odluka da Alonsa nakon loma nosača prednjeg krila ostavi na asfaltu i riskira upravo ono što se dogodilo, pokazala se katastrofalnom u svakom smislu. Istina, Španjolac je krenuo agresivno i rizično, i prije svega može biti sam sebi kriv da je do ovoga došlo. Istina, da je u onom prvom krugu odmah zbrisao po novo krilo u boks, tko zna kako bi se to afektiralo na njegov ostatak utrke, ali već smo vidjeli da je on znao grabiti bodove s najčudnijih pozicija, tako da bi šteta možda bila barem ublažena.
Ovako, Ferrarijeva bilanca bodova za Maleziju 2013. bila je isključivo doprinos Masse, koji je sad već očitije u uzlaznoj putanji koju nastavlja još od druge polovice prošle sezone. Brži od favoriziranog kolege u kvalifikacijama i osvojivši deset bodova, sada ga je i pretekao u prvenstvu. Nema sumnje da će Alonso uzvratiti vatru, ali ovo je u najmanju ruku ― indikativno. Bude li Ferrari konkurentan cijelu godinu, nije nezamislivo Brazilca gledati po postoljima? Možda i kako stoji na njihovom vrhu (u utrkama u kojima Alonso ispadne, reći će netko sarkastično)?
Pored spomenutog “Lewis could be faster than you”, Mercedes sad već konkretno izgleda kao veći faktor u utrkama: treće i četvrto mjesto, dakle vrijednih 27 konstruktorskih bodova, približili su Brackley na tri boda od Lotusa i Ferrarija. (Red Bull je ipak udaljen još dodatnih 26.) S takvom formom, i problematičnim bolidom u njegovoj staroj garaži koju je na GP Malezije susretljivo posjetio, još konkretnije djeluje da je Hamiltonova selidba u Mercedes definitivno bila dobar potez. McLaren je i ovaj put dohvatio tek dva boda, i nakon druge utrke sezone oba su McLarenova vozača u drugoj polovici vozačkog prvenstva. Već smo sto puta govorili, McLaren se znao već izvući iz ovakvih situacija, ali dokle do toga ne dođe, konkurencija neće iz solidarnosti odbijati bodove…
Onaj kojemu to ne ide tako lako za rukom je Williams. Legendarna ekipa počinje opet nešto što (zasad) djeluje kao teška sezona. Doduše, Bottas je bio nadomak bodova u Maleziji, ali biti “nadomak bodova” je i dalje ispod očekivanja, naročito nakon 2012. koja je djelovala kao korak naprijed. Trebamo vidjeti i kako će Maldonado kotirati u jednom vikendu koji će mu baš “ići”. Zasad, ekipa jedina još nema bodove, uz Caterham i Marussiju koji su na neki način već “pretplaćeni” na posljednje mjesto. Čak je i Toro Rosso na Sepangu ščepao prvi ovosezonski bod.
Sad također znamo i da je Albert Park ipak bio samo specifičan splet okolnosti koji je Lotus (barem onaj Räikkönenov) pretvorio u stroj za pobjeđivanje s manje zaustavljanja u boksu. Daleko od toga da je ekipa loše kotirala u Sepangu (šesto i sedmo mjesto), ali se ipak nisu obistinile one najave da će Lotus biti taj kojeg u 2013. treba hvatati. Doduše, opet je i Sepang malo specifična staza; još je potrebno izvrtjeti nekoliko točaka u kalendaru da bi slika postala jasnija…
A prva na redu među njima bit će Kina, koja je tradicionalno donosila dobre utrke, s dosta pretjecanja, i nije ekstremni slučaj. Osim, jasno, nastavka Vettel-Webber-Horner sage ako će je biti iznad površine, bit će sigurno i Fernandu Alonsu do toga da rapidno počne kompenzirati ostanak bez bodova u Sepangu. Vettel je već 22 boda ispred, i tu nije dovoljna samo Massina “susretljivost” naređena kroz team-radio.
Sve u svemu, i dalje možemo reći da traje posebno veseo početak sezone. Ne treba nas čuditi ako se sad već prijevremeno počnu javljati razne špekulacije o tome da će Webberu biti dosta Red Bulla, pa će netko sjesti na njegovo mjesto, tko bi možda morao opet prihvatiti Vettelovu dominantnu ulogu u ekipi, pa možda je ipak Vettel taj koji odlazi, itd. ― po već poznatoj recepturi.
Potez utrke: Sebastian Vettel. Ovo nije titula najboljeg ili najpozitivnijeg poteza utrke, već poteza po kojem ćemo utrku pamtiti jednom, listajući knjige o povijesti F1. Nema sumnje da će to biti ovo pobunjeničko pretjecanje. Kakve su mu, doduše, konsekvence, ima li ih i hoće li uopće biti javne, tek treba vidjeti…
Razočaranje utrke: Force India. Taman u sezoni koja djeluje kao da bi mogla gurnuti ovu ekipu još malo dalje u odnosu na 2012., ovi problemi s maticama kotača su promptno poklopili ideje ekipe da iz Malezije ide s bodovima.
Nagrada za nostalgiju: Lewis Hamilton. Nitko ne tvrdi da je lako riješiti se nekih navika koje imamo već šest godina ― Lewisu to nije bio problem u Albert Parku, ali ovaj put je ipak instinktivno skrenuo u bijelo-crveni, ne u srebrni boks. Nije da su ga s prevelikim veseljem pustili dalje prema Mercedesu…
Nagrada “Mad Max”: Fernando Alonso. Pokušati voziti nekoliko krugova, do promjene guma, s bolidom koji baca iskre metrima naokolo bio je prizor kojim bi bio označen GP Malezije da nije bilo kontroverze s timskim odredbama.
Oton Ribić
Comments are closed.