Kada je krenuo, priznajem, ostao sam zatečen. Malokad mi ponestane riječi, još rjeđe – stava, ali ovaj put, priznajem, sve je lebdilo u zraku. Osuditi? Pohvaliti? Promucao sam nešto o tome „kako to rade veliki prvaci“, ali ni sam nisam bio uvjeren u svoje riječi. Baš sve, finale jedne odlične utrke Formule 1, razgovor u prostoriji uoči proglašenja, izrazi lica i atmosfera na pobjedničkom postolju, izjave Martinu Brundleu nakon toga, još vruće i nabijene emocijama, nisu mogle ostaviti hladnim nikoga tko voli sport, a posebno Formulu 1.
Ishod VN Malezije uzdrmao je do temelja svijet Formule. Tri dana nakon što su bolidi prošli ciljnu crtu još se uvijek vode žučne rasprave o potezu Sebastiana Vettela, a pridodaje se uzgred i još malo soli s Rosbergom i Lewisom. Zašto nisam odmah jasno i glasno izabrao stranu ( kao što sam to učinio barem tisuću puta u raznim prijenosima )? Jesam li, stareći, ili, utješnije, sazrijevajući, potpao zaista pod dojam snage korporativne discipline? Ili su me rascijepile simpatije koje podjednako dijelim za mlađahnog Nijemca, kao i za autoritativnog Ozija? S Vettelom sam razgovarao prije nekoliko godina, kad je osvojio prvi naslov, na proglašenju u Monacu. Priveo mi ga je, u lobiju Hotela de Paris u Monte Carlu, osobno Bernie Ecclestone na intervenciju Zrinka Gregureka. Vettel je baš onakav kakvu je sliku godinama gradio javno – otvoren, duhovit, srdačan. Kada radi intervju, svakom je novinaru najvažnije da uspije „doći“ do sugovornika, iako, vjerujem, niti jedan novinar ne gaji lude nade da će svjetske super zvijezde baš njemu otkriti nešto čudesno bitno u tri minute razgovora. S Vettelom sam osjećao da razgovaram, za razliku, primjerice od Michaela Schumachera, s kojim to u tri službena intervjua nikada nisam osjetio – on je uvijek bio negdje drugdje. Mark Webber bio je prije nekoliko godina u Zagrebu. Neven Novak bio mu je domaćin, a ja sam napravio veliki intervju. Sve što sam očekivao od Australca, ostvarilo se. Vrlo otvoren, „outspoken“, rekli bi Englezi. Pričali smo dosta i bez kamere – zanimljiv je i zahvalan sugovornik.
Vozački, mislim da je Vettel bolji, ali strahovito cijenim i simpatiziram Webbera. I možda zato nisam mogao prelomiti stranu. U međuvremenu, u ova dva i pol dana, o Vettelu ( i Rosbergu ) sudile su stotine tisuća fanova Formule, tisuće novinara, stotine ljudi duboko povezanih s Formulom. Čitam danas riječi Johna Watsona. Watsonu je 66 godina, ima 5 GP pobjeda, bio je veliki vozač krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ( i prva velika faca koju sam upoznao u svijetu F1, na svojoj prvoj utrci uživo, 1990. u Hockenheimu – komentirao je tada Formulu 1, vjerovali mlađi ili ne, za Eurosport ).
“The only purposeful way to bring him to book is to say ‘you will stand out one race’,”
“I know that if other drivers in other teams disobeyed a team order they would be suspended or even fired.”
Watson traži kaznu za Vettela. Tvrdi da je potkopao autoritet Christiana Hornera i da bi neki drugi vozač – lako je pročitati – npr. Mark Webber, za takav potez možda dobio otkaz. „Bring him to book“, naučiti ga pameti, to traži veteran koji je vozio u vrijeme kada je pamet, ona korporativna, bila posljednja stvar o kojoj su vozači brinuli!?
Za konačni osobni sud potražio sam pomoć najvećeg. Što bi napravio Ayrton? Bez ikakve dvojbe, siguran sam da bi napravio isto što i Vettel. Isto bi napravio i Schumacher, vjerojatno i Fernando Alonso, a želim vjerovati da bi istu kartu odigrao i Kimi Raikkonen. I zbog čega sam sada toliko licemjeran da ne mogu javno pohvaliti Vettela, a tako sam, godinama, gorljivo branio sve bezobzirne poteze Ayrtona Senne? Odgovor se krije u jednom obrascu ponašanja, nikada zapisanom, ali dobro znanom svakom tko je rastao na periferiji velikih gradova. Senna se gurao, izbacivao je sa staze, a kada je izašao iz bolida i kada se establishment svim silama bacio na njega i pokušao ga uškopiti, pljunuo je u lice tom sustavu i ostao svoj. Bio je jednako bezobziran na stazi, ali i u obračunu s najmoćnijim čovjekom svjetskog auto sporta, predsjednikom FIA-e, Francuzom Balestreom. I postao je suvremeni „junak našeg doba“. Vettel je napravio isto ono što su radili najveći prvaci i što će, ako ih novovjeki korporacijski sport ne kastrira ugovorima i prije no što dođu u sličnu situaciju, i dalje činiti najveći vozači. Voziti će utrke s ciljem da prvi prođu ciljem.
Međutim, nakon što je na stazi napravio točno ono za što je plaćen, Sebastian Vettel se „pokakao“ u gaće. Umjesto da stane čvrsto iza svog poteza, da kaže – ok, društvo, mi se ovdje borimo za naslov – Alonso je ispao, Kimi je bio daleko, Mark nije materijal za prvaka, to nam je, valjda, svima jasno, ovo je šansa koju smo morali zabiti i uopće ne kužim kog ste ga vraga i držali ispred mene…..“, mladi, 25. godišnji prvak, počeo je štucati i mucati, ispričavati se i posipati pepelom. I odigrao je potpuno pogrešnu kartu. Ayrton je imao 29 kada je u Suzuki poslao Balestrea u vražju mater, ali, siguran sam, napravio bi isto i sa 25. Vettel je napravio samoubilački potez – izvadio je pištolj, ali nije bio spreman pucati. A to ne prolazi, ni na Pešćenici, niti u bijelom svijetu i zato ga sada čereče zvani i nezvani.
Nažalost, dragi Seb, da si imao muda i odigrao svoje karte do kraja, ma koliko to apsolutno nikom na svijetu ništa ne značilo, dobio bi od mene palac gore. Ovako, drž’ se, neće ti biti lako.
Comments are closed.