Kakav spektakl u Teksasu! Amerikanci se nisu mogli nadati boljem početku novog stinta Formule 1 na svojem terenu. Ničeg nije nedostajalo (pa ni kontroverzi)!
Osim Amerikanaca, jedan dobro poznat lik s grida ima razloge biti zadovoljan vikendom ― naravno, Lewis Hamilton. Englez je, nakon pet uzastopnih utrka bez postolja, ponovo došao na najvišu stepenicu. S time da ovo nije bila utrka u kojoj Vettel ima neki neviđeni peh ili tehnički problem, već je Nijemac bio u dobroj formi ― a Hamilton i McLaren očito u još malo boljoj. Ono pretjecanje za vodstvo bit će jedno od pamćenih momenata ove sezone, koliko god ga Vettel naveo kao uzrokovanog “backmarkerima” koji se nisu micali kako treba.
Nažalost za Hamiltonove navijače, nema više nade za njega da osvoji prvenstvo, ali zgrabiti treće mjesto u prvenstvu na Interlagosu, ukoliko odveze odličnu utrku a Räikkönen ne bude posebno inspiriran, ne djeluje nemogućim. S druge strane, Räikkönen upravo djeluje prilično inspiriranim…
Makar bi mu osvajanje 25 bodova lov na titulu prvaka u Brazilu napravilo još daleko lakšim, Nijemac ni ovako ne mora biti baš previše deprimiran. Ekipa mu je postala konstruktorski prvak, ipak se odmaknuo za još tri boda, na sadašnjih trinaest bodova prednosti ispred Alonsa, i to kad je imao sreće da je Webberov alternator, a ne njegov, odlučio otkazati poslušnost u utrci. Alonsu, naravno, pobjeda nije dovoljna; treba mu i pobjeda (ili barem postolje), u kombinaciji s Vettelom koji ili ima neki peh ili posebno loš dan. I sam Španjolac, inače čvrst u svojim uvjerenjima, to otvoreno priznaje. Ali, već smo i većih čuda vidjeli u Formuli 1, tako da se i Alonsovi navijači imaju još čemu nadati.
Uz Hamiltona, zvijezda dana bila je zapravo COTA (Circuit of the Americas), nova staza na kojoj se ovaj spektakl održao. Nema neke sumnje da je inače nepredvidljivi Tilke ovaj put napravio pun pogodak. Ima nekoliko kritičara koji su istakli kako se staza većinom sastoji od provjereno uspješnih zavoja s drugih staza, te da zbog toga nije previše inventivna sama po sebi, ali spektakl je svejedno bio neosporan. Pretjecanja je bilo posvuda, i sa i bez DRS-a, i vidjeli smo razne zanimljive linije kroz zavoje (sjetite se Räikkönenovih manevara pretjecanja i kalkuliranja gdje će tko uhvatiti poziciju za sljedeći zavoj!). Naravno, nije Tilkeu ovo prvi uspjeh (Sepang i Istanbul su također dobro osmišljeni), ali imao je i neuspjeha koji su to kompenzirali. Nema sumnje niti da će se GP SAD nestrpljivo čekati i 2013.
Kad smo kod 2013., ova je izvrsna pobjeda Hamiltona u potpunom kontrastu s onime što se događa u Mercedesu. Nevjerojatna peta utrka u nizu bez osvojenog boda, a inače je prije toga u sezoni samo Australija bila utrka na kojoj nisu poentirali. Ovaj put je Mercedes imao malo kiselu sreću da je i Sauber bio posebno slab, pa je razlika od dvanaest bodova u prvenstvu konstruktora ipak malo teža za nadoknaditi u jednoj preostaloj utrci. Ali, baš i kao što nije nemoguće Hamiltonu doseći treće mjesto među vozačima, tako nije ni Sauberu peto. Već od prve utrke 2013. bit će jako zanimljivo proučavati kako Hamilton kotira.
Ferrari drži priključak, i na Interlagosu je potpuno jasno koje dvije misije ima za sljedeći vikend: ne dozvoliti McLarenu da osvoji četrnaest ili više bodova razlike kako bi zadržali drugo mjesto u kontruktorima, i Alonsu dati najveći mogući vjetar u leđa.
Ovog vikenda su, doduše, već pokazali što za njih, između ostalog, može “vjetar u leđa” značiti: fantomsku promjenu Massinog mjenjača i njegovo derangiranje pet mjesta kako bi Alonso (i sekundarno Massa) krenuli u utrku s čišće strane staze, a Alonso i jednog mjesta ispred. Tek su se kasnije u Ferrariju sjetili priznati da ovime nisu u obzir uzeli i druge vozače koji su morali promijeniti stranu. Ovo, naravno, nije protiv nikakvih pravila, i uostalom, nitko ne smije onemogućiti ekipama da promijene mjenjače iz bilo kojeg razloga ako one ocijene da je to potrebno, ali ovakva primjena pravila u “strateške” svrhe nije baš u najsportskijem duhu s obzirom da publika nužno percipira kako se gridom nepravedno manipuliralo. Osobito je ovo sad već posvemašnje smatranje Masse kućanskim aparatom koji obavlja ulogu koju je kupac tražio. Da ne bude zabune, nitko ne misli da je Brazilac baš nešto mnogo pokazao ove godine što bi mu trebalo dati stelarno visok status u vođenju i biranju strategije ekipa, ali koristiti ga kao instrument za promjene mjenjača i snižavanje pozicije na gridu je gotovo ― pokvareno.
(Sad možemo opet očekivati inicijative za promjene pravila, pa obrazlaganje kvarova, i uobičajen vrtlog diskusija koji ih slijedi.)
Unatoč tome što je ovo već druga utrka za redom u kojoj oba vozača Williamsa donose bodove, više nema mnogo sumnje, osim u slučaju nekog nevjerojatnog uspjeha u Brazilu, da će Williams i 2012. završiti debelo ispod očekivanja. Izbjegao je taboriti po donjoj trećini zajedno s tri ekipe pristigle 2010. i prepustio tu “čast” Toro Rossu, ali ni osmo mjesto nije još ono gdje Williams tradicionalno treba biti. Pobjeda Maldonada u Kataloniji ostat će, čini se, samo jedan ludi splet okolnosti i guma.
Pa ipak, i u toj donjoj trećini još vlada nervoza. Još uvijek stoji ono Glockovo dvanaesto mjesto iz Singapura koje je Marussiju gurnulo ispred do tada tradicionalno bržeg Caterhama, i na ovoj je ekipi da u preostalih tristotinjak kilometara pokuša izjednačiti taj rezultat kako bi vratilo deseto mjesto i nekoliko milijuna dolara bonusa više. Za HRT, čini se, tu nema mnogo nade, i puno se o ovoj ekipi više govori u kontekstu hoće li uopće dočekati 2013. kao funkcionirajuća ekipa, nego je li u poziciji osvojiti deseto (ili jedanaesto) konstruktorsko mjesto.
Dakle, sprema nam se čitava hrpa pitanja, uz ona najvažnija očita, na koja ćemo odgovor dobiti na Interlagosu. Znamo samo da će otamo netko otići s titulom trostrukog svjetskog prvaka ― super-brzi Nijemac u vrhunski posloženom bolidu, ili stari lisac taktičar u nešto sporijem, ali koji je to dobrim dijelom nadoknadio konzistentnim utrkivanjem? Teško je ne Vettelu dati status favorita s obzirom na bodove i tehničke okolnosti, ali kao što smo već ranije rekli, već smo u Formuli 1 vidjeli i luđih stvari. A uz sve to, ne zaboravimo da će to biti i posljednja utrka Michaela Schumachera. (Osim ako 2016. ne dobije ideju…)
Heroj utrke: Lewis Hamilton. Tu ne treba biti mnogo sumnje ― izvrsne kvalifikacije, čvrsto držanje priključka za inače nedodirljivim Vettelom, odvažno pretjecanje i držanje pozicije za pobjedu. Ovakvo bacanje rukavice prema Red Bullu nismo ove godine previše viđali.
Potez utrke: Organizatori GP SAD. Spektakularnih pretjecanja je bilo toliko da bi bilo nepravedno bilo koje istaknuti ispred ostalih, ali pohvalu trebaju dobiti ljudi zaslužni da ovaj Grand Prix bude toliki spektakl. Tilke nije napravio “pretipični” Tilkedrom, publika je bila zagrijana i zainteresirana, i ovo je po svemu sudeći bio početak jedne uspješne priče o GP SAD.
Razočaranje utrke: Mercedes. Već postaje zapanjujuće koliko neuspješnih utrka Mercedes uspijeva nanizati. Ekipa je prepuna tehničkih genija, ali utržak je i dalje, već peti put, nula bodova. A jedan par očiju iz McLarena to sa zanimanjem (i strepnjom?) prati…
Nagrada za demoralizaciju: Ferrari. Odluka da se Massi “kao” promijeni mjenjač kako bi se Alonsu dala čista strana staze još je jedna epizoda u inače dugoj povijesti upotrebe pravila u F1 na način na koji nisu zamišljena. Massa se morao osjećati kao komad alata, iako je u utrci zapravo bio prilično uvjerljiv.
Nagrada za dosljednost: Red Bullov alternator. Ovaj put je dobitnu srećku izvukao Webber. Ako se u Brazilu to dogodi Vettelu kojim slučajem, Alonsove šanse za naslov prvaka bit će rapidno povećane.
Oton Ribić
Comments are closed.