Oprostite, dugo nije bilo glasa u ovoj kolumni. Gužva na svim frontovima, zgusnuti raspored. A i nije nam ostalo mnogo junaka za obradu u rubrici – „Tko to tamo vozi…“ Dvojac o kojem sam pisao u trećem dijelu, Lewis Hamilton i Pastor Maldonado, ostavio je duboki trag od posljednjeg javljanja. Lewis je stigao do 100., pa i 101. GP nastupa, a ovaj potonji učinio je i trijumfalnim na sebi svojstven način, ne ostavivši ni zrna žita neprijateljima. A Pastor? Prije dvadesetak godina, a često puta i kasnije, kolega Slavko Cvitković nije propuštao priliku spomenuti Andreu de „Crasherisa“, sirotog Talijana de Cesarisa kojem je, uz 214 nastupa u Formuli 1, mnogo češće pisala oznaka Collision, Accident ili Spun off, nego posebno dobri rezultati. I jedan od najdražih, James Hunt, bio je u jednoj fazi „Hunt the Shunt“. Za načitane, bio je tu i Jody Scheckter ili Jody „Fletcher“, po onom ne pretjerano pametnom galebu iz Jonathana Livingstona, čiji je svaki pokušaj leta završavao sunovratom.
Jody Scheckter „Fletcher“, u vrijeme dok je F1 bila…
Ne znam kako bi Slavek danas nazvao Maldonada, ali, siguran sam da Pastor ne bi dobro prošao. Otkako je slavio, sredinom svibnja u Barceloni, nije sastavio utrku bez nekog cirkusa, sudara, kazne. Šest puta zaredom nije ni blizu top deset plasmana, što i ne bi bilo toliko strašno, da momčadski kolega velikog prezimena, ali ne i (tako) velike vještine, nije u tom razdoblju četiri puta ušao u top deset. U očekivanju pronalaženja nadimka za Maldonada, neću ipak odustati od svojih principa koji takvim likovima daju beskrajne kredite. U novinarskoj karijeri uvijek mi je više značila jedna genijalna lopta Žutog Prosinečkog, od tisuća pretrčanih kilometara i klizećih startova Nike Kovača. Zato, dopustite da parafraziram legendarnu Ćirinu pressicu iz 98., uoči Argentine – „da možete, biste li mijenjali Šukera za Batistutu? Ma koji Batistuta, jebo te Batistuta – prevedi mu!!!“ – udaraj Pastore, jebali ih Kovalainen, Hulkenberg i Di Resta zajedno!
MARK WEBBER, ovog mjeseca navršiti će 36 godina, Queanbeyan, Australia, 187 utrka, 9 pobjeda
Tata Alan bio je ragbijaš i vlasnik dućana s motociklima. Dovoljno „Aussie“ backgrounda da mali Mark krene sakupljati jajolike lopte lokalnim junacima, Canberra Raidersima, ali i da se divi ludom Ameru, Kevinu Schwantzu, jednom od motociklističkih divova s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Na dva kotača počeo je juriti i Webber, ali ubrzo je prešao na karting. Neću vam sada nabrajati sve klasične podatke o serijama koje je osvojio, već samo izdvojiti ključni trenutak u životu i radu Australca Marka Webbera. S nepunih 19, vozio je po Australiji Formulu Ford i radio kao instruktor vožnje u Sydneyu, kada je u njegov život ušetala gospođica Ann Neal, s pinklecom pod rukom, klincem iz bivše, neuspjele veze. Ann je radila u organizaciji australskog GP-a, imala poznanstva i Marku je, uz partnericu i bebača, sletio i sponzorski ugovor Yellow Pagesa na punih sedam godina. Ni to ne bi bilo dovoljno kada se otisnuo prema Europi, da 1997. godine, u Formuli 3, nije uletio stari tatin ragbijaški frend, David Campese. Campese je jedno od najvećih imena australskog ragbija, ragbijaški „brand“, nešto poput Davora Šukera, i ubacio je posrnulom Webberu 50 tisuća funti, da nastavi jurnjavu. I isplatilo se, već u četvrtoj utrci u F3, Webber je pobijedio. Dvije godine kasnije prvi je put testirao F1, a sljedeći likovi koji su mu prčkali po karijeri bili su „zemo“ Paul Stoddart i neizbježni trgovac talentima, Flavio Briatore. Grande Flavio uvalio mu je i ugovor, postao mu manager, dao mu da testira Benetton pa je Mark oderao Ralfa Schumachera i Fisichellu, ali već je Briatore nanjušio nekakvog malog Španjolca, izvjesnog Fernanda Alonsa i perje od Santandera, pa je nadobudnog „Ozija“ spakirao u Minardi i uvjerio ga da je to sjajan potez. Ali, umjesto da kao svaki pristojan luzer nestane s radara, Webber je već u prvom nastupu, pred svojim navijačima u Australiji, završio utrku na petom mjestu, u Minardiju sa slomljenim diferencijalom. Nacija je na nogama, evo nasljednika Alana Jonesa. Deset godina kasnije, nakon epizoda u Jaguaru, Williamsu, te dolaska u Red Bull 2007. godine, Mark Webber meni je jedan od najdražih vozača na gridu. Rijetko nasmijan, mrvicu preozbiljan, ali, rekli bi Englezi – „outspoken“ – a mislim da je najbolji prijevod za to, opisan – „čovjek koji ne sere“, već uvijek kaže ono što zaista misli. Vjerojatno ga činjenica da nakon 11 utrka ima dva boda više od „lieblinga“ cijelog Red Bulla, Seba Vettela, čini posebno ponosnim. Više od 30 godina je prošlo otkako su Australci dali svjetskog prvaka, Alana Jonesa, koji je u karijeri ostvario 12 pobjeda. Jack Brabham osvojio je tri naslova sa ukupno 14 pobjeda. Mark ima devet pobjeda i veliko je pitanje hoće li ikada u prvenstvu biti bolje plasiran od trećeg mjesta (2 puta). Iako su ga pomalo potcjenjivački držali na ugovorima „godina za godinu“, i sljedeće će sezone voziti za Red Bull. Bilo bi neke kozmičke pravde da jednom i njemu daju krila.
„Ma kad ti kažem, Minardi ti je mrak…“
HEIKKI KOVALAINEN, 30 godina, Suomussalmi, Finska, 100 utrka, 1 pobjeda
Mister „propuštena prilika“ ponovo diže glavu. Sad rastura ekipu Glock, Pic, Karthikeyan, Petrov i De la Rosa i odmah je počeo spikirati opake najave – „dečki iz Caterhama, probudite se, složite tu kantu, ili odoh ja“. A di ćeš, majstore? Naime, za razliku od Webbera i mnogih drugih koji su krvavo krčili put kroz rangove svjetskog motorsporta, Heikki je, kao novo „finsko čudo“, odmah upao u Renaultovo „kazanče“ na kojem se napajaju lovom mladi talenti. Nekada je Mercedes imao svoj program za balavce iz kojeg je isplivao Michael Schumacher, sada je slavna Red Bullova škola sa perjanicom, Sebastianom Vettelom, a kroz Renaultov program prošli su također mnogi vozači. Primjerice, Francuz Frank Montagny derao je Kovalainena kao vola u Svjetskoj seriji Nissan, ali, što mu to vrijedi. Osim malo testiranja i nekoliko nastupa za opskurni Super Aguri, Montagny nije imao sreće s Formulom 1. Za to vrijeme, umiljati Heikki, složio je tri sezone u Renaultu (dvije kao test vozač), pa još dvije u McLarenu uz Lewisa Hamiltona. Samo je u Renaultu, 2007. uspio nadmašiti onog mučenika Fisichellu, a Hamilton ga je bez problema „duplao“ u sezoni. U te dvije godine, Lewis je ostvario sedam pobjeda i osvojio naslov, a naš Heikki je trijumfirao jednom, na slavnom Hungaroringu kojeg hitno treba srušiti i napraviti stazu na kojoj se moguće utrkivati. Onda je ispao iz prve lige i skrasio se u Lotusu/Caterhamu, na plaćici. I sad bi „Slow Flying Finn“ ponovo negdje, među velike dečke. Bojim se da neće ići. Da ne budem nepravedan prema Heikkiju, treba spomenuti da je u slabim bolidima on superioran svojim momčadskim kolegama, te da je još tamo 2004. godine, postao prvi pobjednik „Utrke prvaka“ koji nije bio relijaš.
„Ferrari, teško. McLaren, to sam već probao. Red Bull, ništa. A dobro, ni tu nije loše, plaća, staž.“
Danas neću spominjati nikakve komentatore. Odmorite se malo. Do sljedećeg nastavka.
Iz rubrike:
› Tko to tamo vozi i priča – 3.dio
› Tko to tamo vozi i priča – 2.dio
› Tko to tamo vozi i priča – 1.dio
Comments are closed.