Interesantno, Lewis je Red Bullu prekinuo serijal Pole positiona upravo na utrci na kojoj su zacementirali konstruktorsku titulu. To, doduše, nije smetalo novom dvostrukom prvaku da sljedeći dan ipak zabilježi još jednu pobjedu, ali pohod na titulu viceprvaka je još uvijek itekako aktualan.
Vidjeti Vettela s pobjedničkim peharom, po deseti put ove godine i s osvojenim postoljima u svim utrkama osim u Njemačkoj, teško više možemo nazvati novošću. Po već starom običaju, izbio je rano u utrci u vodstvo, potom zgrabio nekoliko sekundi prednosti i kasnije samo regulirao tempo i strategiju kako mu odgovara. Čak i u ovim okolnostima u kojima nije krenuo s najbolje startne pozicije i već ima titulu u džepu, dominantan stil u kojem je to izveo (čak još za zabavu na kraju postavivši najbrži krug utrke, bez neke realne potrebe) bio je svojevrsna demonstracija snage. Snage koja, ukoliko se nastavi u 2012., će ga odmah staviti u red za najmlađeg trostrukog svjetskog prvaka. Barem ako društvo iz Wokinga i Maranella, možda i Brackleya i Enstonea, ne smisli do tad nešto još bolje.
To bi, jasno, bilo vrlo poželjno za sport. Nečije super-dominantne sezone će se, naravno, događati s vremena na vrijeme, i to je također neizostavni dio Formule 1, ali imati dvije ili više takve za redom bilo bi poželjno samo Vettelovim i Red Bullovim navijačima. Sjetimo se 2004., kad su samo još najtvrdokorniji Tifosiji i fanatični schumacheristi odnose snaga u Formuli 1 smatrali dobrima. Stoga, nadajmo se da će barem netko među konkurentima oštro baciti rukavicu u smjeru Milton Keynesa.
Doduše, djelomično pružanje otpora Austroenglezima dogodilo se već na GP Koreje, i to je možda upečatljivija stvar nego praktički rutinska pobjeda Vettela: Lewis Hamilton je terminirao dosadašnjih petnaest Red Bullovih Pole positiona za redom. Ne za mnogo (konkretno, radi se o 222 milisekunde razlike pred Vettelom), ali već je markantna sama činjenica da mu je to pošlo za rukom, s obzirom da je tipična situacija prije bila ona u kojoj su svi u vrhu nagurani unutar pola sekunde, a onda dođe Vettel i za jedno sedam desetinki nadmaši do tada najbržeg.
Tempo iz kvalifikacija Englez ipak nije uspio do kraja izvući i u utrci, te ga je novopečeni svjetski prvak pretekao već u drugom krugu, ali i drugo mjesto, cijeli završni segment utrke pažljivo sačuvano od navale Marka Webbera, izvrstan je plasman. Taj plasman najbolji mu je još od one pobjede na Nürburgringu prije šest utrka, i ujedno moguća objava da se Englez napokon, nakon dosta problematičnih utrka punih incidenata i nevolja, u dobrom stilu vraća u punu formu. Netko skeptičan će dodati ― bilo je i vrijeme, imajući u vidu Buttona koji je u međuvremenu 26 bodova i tri mjesta u poretku ispred njega.
Ali kako to biva, Lewis ne bi bio Lewis da medijima ne da materijal za dodatne špekulacije i teorije, pa su se svi fokusirali ― ne toliko na majstorski odrađene kvalifikacije i čvrstu konzistentnu vožnju dan kasnije ― koliko na to što je Englez na intervjuu poslije kvalifikacija bio smrknut (doduše, on nikad nije bio toliki bećar na intervjuima, ali istina, taj dan je djelovao posebno deprimirano). Teorije sežu od dramatičnih, poput onih da je zapravo ovih dana u teškoj svađi s ekipom od Suzuke, preko romantičnih, da je usred prekida s Nicole Scherzinger, pa do praktičnih, koje tvrde da je jednostavno bio umoran. Ali niti jedna se ne oslanja na išta više nego “čuli smo”, pa je teško bilo kojoj dati težinu. Možemo samo biti sigurni da, ukoliko se radi o prvoj varijanti, će uskoro biti još mogućih “eskalacija” i govora o tome. A ako je posrijedi druga, to je stvar o kojoj će ionako više izvještavati tabloidi nego GP1.
Za Hamiltonom u cilj je ušao Webber, ne mogavši naći put pored trkački raspoloženog konkurenta, a koju sekundu poslije toga Button. Dok je ovo Hamiltonov najbolji rezultat od Njemačke, ujedno je četvrto mjesto Buttonov najlošiji od tada (sjetimo se, na Nürburgringu mu je otkazala hidraulika). No stavivši na stranu Njemačku i Veliku Britaniju, Button je zapanjujuće konzistentan, plasiran duboko u bodovima na svih preostalih četrnaest utrka, s devet postolja.
Iza njega, Ferrari koji je imao svoj patentirano mediokritetski dan. Alonso je potkraj utrke uspio nadoknaditi razliku za Buttonom ali, iznenađujuće za Španjolca koji vjerojatno ni u HRT-u ne bi odustajao od vožnje za pobjedu, je digao ruke od napada na njega (osim ukoliko se radi, kao što su neki sugerirali, o lukavo plasiranoj diverziji putem radija). No i peto mjesto je bolje nego ništa, iako je posljednjih utrka imao nešto viši standard. Felipe Massa odmah za njim, na šestom mjestu. Brazilac kao da je ove godine predbilježen završavati utrke upravo tako, oko šestog-sedmog mjesta, te ni Koreja nije bila izuzetak.
I onda malo iznenađenje: Jaime Alguersuari. Sedmim mjestom, pretekavši potkraj utrke čak i Rosberga, izjednačio je svoj najbolji plasman i time adekvatno nastavio dan ranije koji se bio kvalificirao na 11. mjesto. Ako je to pomalo motivirano vagonima mladih vozača iz Red Bullovog programa koji pretendiraju na mjesto u Toro Rossu, možemo reći da Španjolac svoj kokpit “brani” na najbolji mogući način. A nije ni Buemi baš ljenčario, završivši na devetom mjestu.
Što se utrke općenito tiče, DRS je funkcionirao i vidjeli smo nekoliko napada i akcije, ali ne bi se baš moglo reći (barem po kriterijima 2011.) da je GP Koreje bio festival pretjecanja. Možda je ukupni dojam malo zasjenjen time što potkraj utrke od zgusnutog vlakića između Hamiltona i Alonsa, koji je slutio na napade u zadnjem krugu ― na kraju nije bilo nikakvog pretjecanja, nego se kroz cilj prošlo u istom redoslijedu koji je bio i podosta krugova ranije.
Zauzvrat, teško da smo mogli poželjeti uzbudljiviji start: gužve koje nisu jenjavale kroz prvih nekoliko zavoja, i ispunjene s toliko pretjecanja i napada da je bilo potrebno desetak ponavljanja da se sve uhvate pogledom i registriraju, već su donijele više akcije nego četvrtina sezone 2010.
Petrov je već gotovo počeo postavljati svojevrstan “binarni mod” svojih nastupa ― ili bude brz i osvoji nekoliko bodova, ili spektakularno razbije nešto. Ovaj put nesretni dobitnik bio je Michael Schumacher i obojica bješe prisiljeni odustati. No ukoliko Rus postane nešto konzistentniji i možda malo manje agresivan u nekim napadima, sve je manje sumnje u to da može dobro konkurirati. Naravno, druga strana priče je kod njega i dalje povezanost s ruskim sponzorima, što u financijski nategnutoj ekipi poput Renaulta i dalje igra određenu ulogu. Bit će zanimljivo pratiti njegovu daljnju karijernu putanju.
Dodajmo i herojske pothvate Heikkija Kovalainena koji je do kraja utrke uspio zadržati četrnaesto mjesto, zadrživši iza sebe oba Saubera. Dobro, ovo možda govori mnogo toga i o njima, ali je činjenica da je jedini od vozača “mladih” ekipa koji je uspio iza sebe ostaviti nekog od “starih”.
Na kalendaru nam slijedi inauguracijski GP Indije, vožen na Buddh stazi u obliku stiliziranog slova Z. Ne očekujmo čuda jer ipak je posrijedi projekt Hermanna Tilkea, ali barem je najavljeno kako bi to trebala biti jedna od najbržih staza u kalendaru. Iako, do sad je staza uglavnom bila spominjana u kontekstu problema koje su ekipe imale s dobivanjem viza i donošenjem opreme, a birokracija nije nikad predobra reklama.
Što se same utrke tiče, držimo oči na Lewisu Hamiltonu ― ukoliko je drugo mjesto u Koreji bila oznaka početka oporavka, a staza u Indiji se pokaže tehnički zahtjevnom, on bi mogao ozbiljno “zapapriti” situaciju Red Bullu, baš kao i Button ukoliko se pokaže potreba za razboritom kontrolom potrošnje guma. Isto tako, Webber i Alonso će se sigurno upetljati u to. No ipak, bili bismo naivni da Vettela ne proglasimo glavnim favoritom.
Heroj utrke: Jaime Alguersuari. Kvalificirao se na solidno jedanaesto mjesto, a pred kraj utrke još pretekao Rosberga i zgrabio šest bodova, pretekavši u ukupnom poretku Paula di Restu. Svojevremeno su ga smatrali sljedećim kandidatom za “lansiranje” iz ekipe ukoliko se pojavi netko perspektivniji, a ovako, nije nemoguće da se već mnoge ekipe tiho raspituju o ugovornim obavezama Španjolca.
Potez utrke: Jenson Button. Iako možda ne ključno za utrku, pretjecanje Rosberga na izlazu iz boksova bio je lukav i vrlo odvažan potez. Akcija na pit laneu nas je podsjetila na početak prošle godine, kad je na ulasku u boks Alonso pretekao Felipea Massu.
Razočaranje utrke: Sauber. Loš, teško potprosječan vikend za Švicarce koji nisu imali brzinu ni u subotu ni u nedjelju. Dok su ostajali bez bodova, Force India od koje namjeravaju opet preuzeti šesto konstruktorsko mjesto im je zahvaljujući di Resti povećala prednost za još jedan bod. S druge strane ih već na nišan stavlja revitalizirani Toro Rosso, i ponovi li se još jednom ovakav ishod utrke, Sauber bi se mogao naći na osmom mjestu.
Iznenađujuća izjava utrke: Fernando Alonso: “I give up, I give up!”. Osim ako se radilo o plasiranju “lažnjaka”, Alonso je vjerojatno zadnji čovjek na gridu od kojeg bismo očekivali da odustaje od napada na bolji plasman.
Nagrada “nemam izbora”: Vitalij Petrov. S desne strane je zavoj preuzak za prolazak, s lijeve strane dolazi Alonso u punom gasu, nema druge nego ići ravno. U Schumacherov mjenjač.
Nagrada za upornost: Mark Webber. Krug za krugom, gotovo cijelu drugu polovicu utrke je uzastopno napadao Hamiltona. Na kraju bez efekta, ali ujedno i pohvala Englezu što je sačuvao hladnokrvnost i nije nekom greškom ili kratkom dekoncentracijom otvorio vrata rivalu u Red Bullu.
FOTA u autodestruktivnom raspoloženju
Sjećamo se još glavnog razloga zbog kojeg je FOTA svojevremeno nastala ― kao sredstvo zajedničkog otpora prema regulativama koje su Max Mosley i društvo tada namjeravali uvesti u Formuli 1. Kao što znamo, misija je uspjela, zajedništvo je kako-tako očuvano i stvari su nastavile truckati.
Međutim, čini se da je zajedništvo načeto ovih dana, što ni šefovi odnosno članovi ekipa ne poriču, i što je potpuno atipično u doba kad inače sve tipične izjave zvuče kao “vjerujemo u dogovor, sve je u odlično i harmonično”. Predmet svađa je RRA (Resource Restriction Agreement, tj. dogovor o restrikciji resursa, što se u praksi znači budžet), koji neke ekipe shvaćaju na svoj način. Gazda Ferrarija Stefano Domenicali išao je toliko daleko da sugerira moguće raspuštanje ove organizacije ekipa (svih osim HRT-a) ukoliko se dogovor oko ovog pitanja ne riješi na sastanku u Abu Dhabiju.
Čak i ukoliko se to dogodi, nije da će se Formula 1 iznenada okrenuti naopako: funkcionirala je ona i prije nego što je FOTA formirana. No raspuštanje bi kroz srednji rok moglo promijeniti komercijalne odnose u sportu. Bernie Ecclestone teško je mogao zamisliti bolje vijesti od ove s obzirom da s razjedinjenim ekipama može sklapati daleko rentabilnije pojedinačne ugovore nego ukoliko nastupaju grupno, kad imaju jače pregovaračke karte.
Ali sve to djeluje kao nekakav ciklički proces koji svako toliko ponavlja u Formuli 1. Ekipe postanu nezadovoljne komercijalnim dogovorima, ujedine se (formalno ili neformalno) i zaprijete, dogovore bolje uvjete. Sezonu za sezonom, različiti pojedinačni interesi među njima ih razjedine ili se pojavi dovoljan broj disidenata, i opet se dogodi odljev interesa (i novca), čime su ekipe opet nezadovoljne. I tako u krug, u valovima.
Oton Ribić
Comments are closed.