Zastrašujuće brz Britanac je, nakon četiri i pol sezone i jednom titulom prvaka iza sebe, i dalje jedan od najistaknutijih vozača na gridu. Situacija u kojoj se sada nalazi je prilično interesantna, a kako nam ljetna pauza ne donosi previše aktualnosti, proučimo malo Hamiltonov profil izbliza. Naravno, neće on jedini dobiti ovakav tretman; u nadolazećim tekstovima, osobito kad ne bude previše drugih vijesti, pozabavit ćemo se i drugima.
Prije svega, dobro će doći mali podsjetnik i kratka povijest Hamiltonovog motorsport angažmana. Često se iz njegovog doba prije Formule 1 voli isticati samo njegov susret s Ronom Dennisom, još 1995. kad je bio desetogodišnjak, kada je legendarno kompliciranom šefu McLarena rekao da jednog dana želi voziti za njegovu ekipu. No Hamiltonovi su rezultati u nižim kategorijama već dobro nagovještali o kakvom se kalibru radi. Vozio je Formulu 3, GP2 i Formulu Renault, i u svakoj od njih osvojio po vozački naslov. Upravo je njegova GP2 titula iz 2006., osvojena sa 144 boda (12 ispred Nelsona Piqueta Juniora) vjerojatno bila glavni argument njegove spremnosti za najjaču klasu motorsporta. To ne treba čuditi ― novi vozači u Formuli 1 često se regrutiraju iz gornjih redova serija poput GP2.
I tada počinje cirkus: 18. ožujka 2007. Lewis Carl Davidson Hamilton (dobio je ime, zgodnom analogijom, po Carlu Lewisu, a i Davidson nešto znači u svijetu benzina) vozi svoju prvu utrku Formule 1 ― i odmah završava na trećem mjestu, tik iza nedavno dvostrukom titulom okrunjenog momčadskog kolege. Za razliku od mnogih F1 zvijezda koje su svoj status postepeno morale kovati kotrljajući se kroz sezone u kojekakvim ekipama srednjeg ili donjeg reda (npr. Häkkinen u tada vrlo slabom Lotusu, Senna u Tolemanu), Hamilton je malo komfornije prošao ― odmah je sjeo u jedan od četiri najbolja bolida na stazi.
Interesantno, još je jedan vrlo istaknuti prvak F1 karijeru počeo u McLarenu: Alain Prost.
Teško da je itko zaboravio kako je 2007. izgledala: ultra-rivalstvo između njega i Alonsa koje je podsjećalo upravo na ono Prosta i Senne, četiri pobjede i pet drugih mjesta, te titula prvaka koja mu je nevjerojatnim spletom okolnosti skliznula iz ruku za jedan bod. No dok je to s jedne strane bilo teško zamislivo razočaranje, tim više što mu je glavni konkurent bio na drugoj polovici garaže, nagovjestilo je i neka za njega vrlo dobra vremena.
Prijevremenim odlaskom Alonsa, već tada se naširoko govorilo kako Lewis Hamilton time postaje istaknuto prvi vozač ekipe, vrlo dobro i trajno “ukopan” u nju, i uostalom, omiljen među personalom. Danas samo možemo potvrditi da je to doista bilo i ostalo tako.
Sljedeću godinu Britanac, naravno, pamti kao omiljenu: za najsitniju dlaku, ali svejedno neosporno legitimno, postaje svjetski prvak petim mjestom u neviđeno napetoj završnici sezone u Brazilu. Ovaj put ga nije moglo zasmetati nikakvo eventualno rivalstvo unutar ekipe: umjesto brzog ali temperamentnog Alonsa, McLaren je pored njega posjeo relativno svježeg Heikkija Kovalainena. Finac je, istina, možda manje svadljiv od svojeg prethodnika, ali čak i da nije, rezultatima nikako nije mogao ugroziti Hamiltona ― sezonu je završio na sedmom mjestu, s gotovo upola manje bodova.
Jasno, popularnost u Kraljevstvu, koju je već ionako bio prikupio, time mu još enormno raste ― prvi je engleski svjetski prvak još od Damona Hilla, i mediji su gotovo opsjednuti njime.
Počinje 2009., i Lewis kao novi prvak i dalje jednakom lakoćom “drobi” Kovalainena (sada s preko dvostruko više bodova) i dominira ekipom, ali ipak nema šanse suprotstaviti se zapanjujuće brzom Brawnu, osobito ne s McLarenom koji tehnički više nije toliko u vrhu. Ekipa jedva uspijeva za jedan bod zadržati treće konstruktorsko mjesto pred Ferrarijem, ali s manje od pola bodova Brawna i Red Bulla, a Hamilton za jedan bod sačuvati peti ukupni plasman, pred Kimijem Räikkönenom koji tada vozi svoju posljednju sezonu u Formuli 1.
Osim po frustracijama oko rezultata, 2009. godina je Hamiltonu donijela i prve natruhe frustracija s ekipom ― sjetimo se njegovog nedozvoljenog pretjecanja Trullija na otvorenju sezone u Australiji. Kao i ekipa, suočen sa sucima tvrdio je da nije dobio nikakvu uputu preteći Trullija, tek da bi FIA nju hladnokrvno pronašla u snimkama komunikacije i diskvalificirala ga iz utrke. Danas znamo da to treće mjesto, da ga je i službeno osvojio, ne bi ništa promijenilo na kraju u ukupnom poretku sezone, ali radilo se o principu. Hamilton tada nije nimalo sakrivao svoju iritaciju situacijom u kojoj je ekipa ispala kao prevarant.
Dolazi 2010., momčadski kolega Kovalainen je otpremljen u smjeru Lotusa, a na njegovo mjesto sjeda aktualni svjetski prvak Jenson Button. Iako je on osjetno brži od Finca, i to dovoljno da opet predstavlja nešto opasnijeg konkurenta Hamiltonu, autodestruktivno rivalstvo iz 2007. ipak se nije dogodilo: mada se ne pokušavaju prikazati kao najbolji prijatelji u životu, otkad su kolege naovamo nije bilo previše sudara mentaliteta među njima, barem ne vidljivih.
Mada konkurentan i s nekim vanzemaljski dobrim vožnjama, Hamilton u ovoj vrlo neizvjesnoj sezoni ipak na zadnjoj utrci nije bio realističan kandidat za titulu prvaka, i morao se zadovoljiti s dobrim četvrtim mjestom i 240 bodova. McLaren, naime, nije uspio pratiti Ferrarijev i Red Bullov agresivan pohod u posljednjoj trećini sezone. No ispred Buttona je završio s dovoljno sigurnih 26 bodova prednosti, nastavivši i četvrtu sezonu u nizu završavati s boljim ukupnim plasmanom od momčadskog kolege.
I tako priča nastavlja u sadašnju sezonu, u kojoj već sad djeluje sve izvjesnije kako je neće pamtiti po osvajanju druge titule, iako je zasad vrlo solidan treći u plasmanu s dvije pobjede, i samo tri boda iza drugoplasiranog Webbera. Nadoknaditi preko deset bodova razlike po utrci u bolidu koji se teško nosi s remek-djelom Adriana Neweya nemoguća je misija čak i nekome Hamiltonove klase.
Što se na temelju toga može zaključiti?
Prije svega, po konzistentnim vožnjama, pobjedama i dobrom taktiziranju ove godine vidi se da Britanac nije nimalo izgubio fokus niti je prestao “gristi”, unatoč frustrirajućoj 2009. i šarolikoj 2010. Također, čini se da mu nova karakteristika ponašanja guma te nova pravila nisu previše smetali. Mada možda nema renome ultra-čuvara guma kao što to ima Button koji na temelju toga može mijenjati cijele strategije, očito mu ne predstavljaju niti prepreku, barem ne toliko da ne bi mogao ostvarivati u prosjeku bolje rezultate. Zadržao je agresivan stil vožnje, ali isto tako unatoč instinktu trkača, ne ulijeće u nerazumne rizike ili nemoguće pothvate ― drugim riječima, i dalje po svim kriterijima spada u vrh konkurencije, u klasi Vettela ili Alonsa, i to mu neće osporiti niti najtvrđi kritičari.
I dok to za njega može biti samo dobro, za njegovog poslodavca može biti komplicirano: vozač ovakvog kalibra definitivno će dospjeti na nišan drugih ekipa prije ili kasnije. Dok McLaren ne krije da želi Hamiltona na duge rokove u svojim redovima, činjenica je da bi svaki razuman vozač (ili njegov menadžer) bio razuman da barem provjeri koje su alternative. Njegov postojeći ugovor ističe krajem 2012., i po starom običaju u davanju izjava u Formuli 1, svi vole reći da je to puno, puno predaleko da bi se konkretno vukli potezi o angažmanu nakon toga. Ali nije prerano o tome razmišljati, zar ne? Osobito u sezoni u kojoj već sad drugo mjesto djeluje kao najbolje čemu se može nadati. Velik udio u bilo kakvim odlukama donio bi, naravno, i ishod sljedeće sezone, ali razraditi scenario i planove za razne vrste ishoda ne bi bio besmislen korak.
Koliko god bilo atraktivno razmišljati o rošadama i kombinacijama, vrlo je zamislivo da Hamilton produži ugovor i ostane u McLarenu nakon 2012. Velik je broj razloga za to: Hamilton je već dobro etabliran u Wokingu, ima korektan odnos s Buttonom već neko vrijeme bez naznaka tmurnih oblaka, McLaren je ipak, mada mu se zalomi kakva loša godina, u prosjeku snažna ekipa koja ima tendenciju nevjerojatnih povrataka i brzog razvoja, i kroz nekoliko godina solidna je vjerojatnost da bi Hamiltonu ponudila barem još pokoji put najbolji bolid na stazi, ili barem onakav s kakvim on može zgrabiti novi naslov.
Ako ipak odluči prihvatiti rizik nepoznanica i dići sidro, jednako je teško pitanje gdje bi želio ići i biti dobro dočekan ― a još teže, gdje bi to mogao biti za godinu i pol.
Jedan dobar dio grida može se, vjerojatno, diskvalificirati na temelju same nekonkurentnosti. Netko s tolikim očito agresivnim fokusom na pobjede kao što je Lewis Hamilton teško bi se pomirili na dugoročnu “investiciju” u razvoj i rad u nekoj ekipi srednjeg ili čak nižeg reda, da bi tek kroz nekoliko godina počeli skupljati prve rezultate. Naravno, nikad ne znamo koja bi ekipa 2012., a kamoli 2013. mogla biti posebno konkurentna (postoji BrawnGP efekt), ali teško je očekivati da se pozicije baš okrenu naopako.
Renault ― teško. Tamo bi dugoročno mogli pozicije držati Robert Kubica ukoliko posve ozdravi, te Vitalij Petrov s kojim, čini se, momčad dugoročno računa. Ostane li mjesto uz Petrova nepopunjeno, ili čak oba, za Renault oko kojeg se stalno vrte priče o nelikvidnosti, financijama i sličnim, mogao bi jednostavno biti prevelik korak zaposliti Hamiltona. Osim toga, takve ekipe imaju povećan rizik jednostavno “pasti” u vrlo kratko vrijeme i ne imati neku vrstu trajne garancije za konkurentne rezultate, na što bi Hamilton svakako ciljao.
Tu je, zatim, Mercedes. Mada on koristi sam svoj motor, McLaren i dalje djeluje kao da oko njega zna napraviti bolji bolid, i tu ne bi bilo neke jasne izravne prednosti pred ostankom u McLarenu, barem kakvi su postojeći trendovi. Uostalom, izvjesno je da se mjesto koje bi se eventualno ispraznilo odlaskom Schumachera (jer Rosberg govori o trajnom angažmanu) povezuje i s drugim vozačima. Paul di Resta, inače Mercedesov kadar iz DTM-a, je jedan od primjera. Opet, ako Ross Brawn izvuče opet neki adut, a time poraste i budžet, a time i očekivanja… nikad ne treba reći nikad.
Priča o Hamiltonovom odlasku u Ferrari razvlači se svaki put kad se komentira potencijalni odlazak Felipea Masse. No one su do sad utemeljene samo na tome da obje strane nisu željele tu varijantu posve odbaciti u nekoj hipotetskoj budućnosti ― što samo po sebi nije neka sugestija. I naravno, tamo bi ga dočekao stari “prijatelj” Alonso, koji ima i dodatno gradi dominantnu ulogu u Maranellu, koja ne bi bila kompatibilna s Englezom. Dogodi li se nešto neočekivano i Alonso rano napusti Ferrari (pitanje je što bi tako nešto uopće moglo biti), Ferrari bi svakako ciljao na neko jako ime i u tom slučaju Hamilton bi bio snažna opcija. Ali, kako to narod voli reći, da je baba muško…
I onda, novinarska omiljena tematika o uzimanju Red Bullovog kokpita nakon što ga oslobodi Mark Webber ― opet jedna utemeljena samo na izjavama da ništa nije nemoguće (mada, opet, od Christiana Hornera se čuje da bi to moglo biti problematično, pa je vjerojatnost još manja). To bi sa strane show-businessa bila jedna vrlo zanimljiva rošada, ali opet bi se radilo o odlasku u ekipu koja je već fokusirana na jednog postojećeg, vrlo brzog vozača, i s kojim bi trebalo naći neki mod rada koji ne rezultira prevelikim trenjem. Tko bi od njih dvojice “popustio”? Uostalom, s vagonima vozača koje Red Bull inkubira u svojim vozačkim programima, te Buemijem, Alguersuarijem i odnedavno Ricciardom spremnima za paljbu, sasvim je dovoljno vjerojatno da će u taj kokpit sjesti netko od njih.
Prema tome, problem u promjeni poslodavca nije mu toliko u odlasku iz McLarena, koliko u pitanju gdje bi sigurno otišao nabolje (općenito, ne samo što se bolida tiče). Nedavno je kao menadžera zaposlio Simona Fullera (inače istog čovjeka koji je smislio format televizijskih emisija traženja kojekakvih zvijezda i idola, i menadžera mnogih estradnih lica), ali dok su mnogi sugerirali da bi mu to trebalo proširiti horizont poslova, nije menadžer taj koji može neku ekipu napraviti dovoljno brzom ― ili prijateljskom ― za svojeg klijenta.
Drugim riječima, koliko god McLaren ovog momenta bio malo prespor za osvajanje prvenstva, dizanje sidra u nepoznato još bi uvijek bilo gledanje goluba na grani dok je vrabac u ruci, barem prije nego se pokaže stanje stvari 2012. Ali povijest McLarena već nam je dovoljno jak argument da možemo prije ili kasnije opet predvidjeti Hamiltona u izravnoj borbi za titulu. I toga je on vrlo vjerojatno svjestan. A i Simon Fuller.
Comments are closed.