Na današnji dan, prije 58 godina, ugasio se život Alberta Ascarija, dvostrukog svjetskog prvaka u pionirskim danima Formule 1. Alberto je rođen u Milanu, 1918. godine. Italija i svijet oporavljali su se od užasa prvog svjetskog rata, a auto utrke na Apeninima postajale su silno popularne. I otac mu je bio trkaći vozač. Antonio Ascari poginuo je u Alfa Romeu, 1925 –te, dok je vodio na VN Francuske. Albertu je bilo tek sedam, ali ni očeva smrt nije ga zaustavila. Počeo je na dva kotača. S 19 je vozio za slavnu motociklističku momčad Bianchi, a u osvit drugog rata već se okušao na utrci Mille Miglia u Ferrarijevom Tipu 815 Spyder. Očeva garaža i radionica u kojoj su prodavali i popravljali FIAT-ova vozila, u ratu je radila za vojsku. Alberto se oženio, dobio dvoje djece i činilo se da je priča o utrkama završena. Ipak, njegov poslovni partner, također bivši vozač, Luigi Villoresi, nagovorio ga je na povratak. Prijateljstvo s Enzom Ferrarijem bilo je ključ i Ascari od 1949. nastupa za momčad iz Maranella. 
Talijani su ga obožavali. Nije bio atletske građe, više se vidjela mamina kuhinja – zvali su ga Ciccio, ili, po naški, Bucko. Ali bio je pristupačan, otvoren i simpatičan, uvijek nasmijan i izrastao je u jednog od prvih poslijeratnih idola ranjene i poražene nacije. Strahovito praznovjeran, mrzio je crne mačke, izbjegavao čitav niz nesretnih brojeva, a nitko nije smio ni dirnuti kovčeg s njegovom trkaćom opremom. Javno nasmiješeno lice i dobrota, u kući su se pretvarali u mrzovolju i strogoću. Ferri ga je jednom upitao zašto je tako grub prema svojoj obitelji – da me ne bi previše zavoljeli, odgovorio je, manje će ih boljeti kada poginem. U karijeri je vozio 32 utrke, od 1950 i početaka svjetskog prvenstva Formule 1, do 1955. Ostvario je 13 pobjeda i 14 najboljih startnih pozicija. 1952 i 53 osvajao je naslove svjetskog prvaka – jedini je Talijan uz Nina Farinu kojem je to pošlo za rukom. Od 1950 do 1953 vozio je za Ferrari, a onda se posvađao s Enzom oko plaće i prešao u Maserati i Lanciu. Uspjesi u Formuli 1 su izostali, ali osvojio je utrku Mille Miglia. Godinu kasnije, 1955., vozio je Lanciu i na VN Monaca, u šikani u luci, preletio je zaštitnu ogradu, bolid je završio u moru i potonuo. Ipak, svjetlo plava kaciga pojavila se na površini. Slomljeni nos, puno modrica, ali i široki osmijeh – težih posljedica nije bilo. Barem se tako činilo. Četiri dana kasnije došao je u Monzu na test Ferrarijeva sportskog automobila s kojim je uskoro trebao nastupiti u utrci izdržljivosti. Nosio je odijelo, kravatu, nije imao ni svoju sretnu kacigu, pa je posudio kacigu Eugenija Castellottija. Htio je samo malo probati, da pokaže da izlijetanje u Monacu nije značilo ništa. Tri kruga kasnije, Alberto Ascari bio je mrtav. Kao i otac Antonio, imao je 13 GP pobjeda. Kao i otac, stradao je u naizgled lakom lijevom zavoju. Kao i otac poginuo je četiri dana nakon ozbiljne nesreće. Ostavio je, kao i otac mu, ženu i dvoje djece. Na groblju u Milanu leže jedan uz drugoga, Antonio i Alberto Ascari.
Ivan Blažičko
Comments are closed.